«Fizička aktivnost može zameniti mnoge lekove, ali ni jedan lek, ne može zameniti fizičku aktivnost» Tisseau

Fizička aktivnost lek za 21 vek
22
Feb
2018
Čet

FIZIČKA AKTIVNOST LEK ZA 21 VEK

«Fizička aktivnost može zameniti mnoge lekove, ali ni jedan lek, ne može zameniti fizičku aktivnost»   Tisseau

Globalna epidemija hroničnih nezaraznih bolesti koja je zahvatila čitavo čovečanstvo, sa snažnim potencijalom nesputane, dalje ekspanzije, nametnula je  potrebu u iznalaženju neodložnih, celovitih, aktivnosti i mera, odnosno akcija; u prevenciji, suzbijanju i zaštiti zdravlja stanovništva, od tih bolesti. 

Bolesti i poremećaji, o kojima je reč, primarno se odnose  na arteriosklerozu, odnosno promene na arteriskim krvnim sudovima (cirkulaciju) ljudskog organizma. Osnovnu, bazu i tok, same bolesti uzrokuju poremećaji metabolizma suštinskih energetskih procesa (dijabetes i dislipidemije). Takvo njihovo prisustvo,  rasprostranjenost i dalje, ekspanzivno širenje, iznedrilo  je novu, suštinsku promenu, u strategiji globalne zdravstvene zeštite stanovništva. Umesto dosadašnje ere lečenja, treba planirati sve aktivnosti, bitne za snažnu promociju, unapređenje i očuvanje zdravlja. Pojednostavljeno; uvesti aktivnu, sadržajnu eru prevencije (sprečavanje umesto lečenja)!.

Naučni dokazi izvedeni iz pouzdanih istraživačkih projekata i kontrolisanih higijensko epidemioloških studija, bazičnu metaboličku osnovu (etiologiju) za nastanak arterioskleroze, i svih njenih posledica, vide u postojanju skrivenog, evolutivnog, metaboličkog  poremećaja, definisanog kao insulinska rezistencija (IR). Novo saznanje je epohalnog, ogromnog zdravstvenog značaja i vrednosti za čovečanstvo. 

Ustanovljeno je da insulinsku rezistenciju čini, kompleks metaboličkih adaptacija, kojima organizam odgovara na nezdrave obrasce življenja (sedenternost, gojaznost, pušenje, stres), a  čiju polaznu osnovu čini genetska dispozicija. Pobrojani, doprinoseći činioci, imaju sinergističku (podsticajnu) ulogu, srazmerno njihovom stepenu izraženosti i vremenu (trajanju), aktuelnog delovanja na svaki organizam. 

U svemu tome, po prvi put se, sasvim jasno i precizno, ukazuje na zdravstveno štetnu ulogu, životnog stila, u kome dominira sedenternost,  ili razumljivije, skup životnih aktivnosti, sa malo kretanja, odnosno nedovoljnog korišćenja mišića. Ovde se u svim životnim aktivnostima; profesiji, ili  takozvanom slobodnom vremenu, mišićni rad ili angažovanje, dominantno odmenjuje upotrebom mašina. 

Ovo civilizacijski, u svemu zakasnelo saznanje (skupe zdravstvene cene), sada jasno i naučno definisano, obavezuje sve zdravstvene profesionalce, na nov model i sadržaje rada u budućnosti. Problem nije jednostavan i lako rešiv. Startno se mora razumeti i istaći, da nedovoljnu fizičku aktivnost (slabu kondiciju), i pored njene planetarne rasprostranjenosti, i visokog zdravstvenog značaja, odlikuje odsustvo specifične prepoznatljivosti, ili mogućnosti preciznije dijagnostike. Nedostaju nam; upozoravajući subjektivni osećaji,  vidljive telesne odlike, pa čak ni neke druge, relevantne prateće, merljive manifestacije ili nalazi. Zbog toga se sada suočavamo sa vrlo ozbiljnim i aktuelnim stručnim problemom, koji ne trpi odlaganje ili improvizaciju.

Zbog čega je to tako?. Zašto je hipokinezija (smanjena kondicija) tako zamaskirana i nekako skrivena?. Svim našim čulima ostaje nedostupna. Ne prepoznaju je i ne registruju, kao realnu opasnost, ili fiziološku osobenost odnosno stanje organizma, vredno opomene, pa ni posebnog alarma. 

Ostaje da prihvatimo misao, da organizam, svojom dugom i dinamičkom evolucijom, nije projektovao čulo, ili barem neki osećaj, koji bi nas, na vreme, o tom problemu obavestio, ili na neki, prepoznatljiv način upozorio. Najverovatnije, u samom začetku, biološkog razvoja, nije se ni moglo nagovestiti, da će u nekoj kasnijoj fazi života, čovek svojim umom, voljom i odlukom, skoro isključiti, ili nedovoljno koristiti, najveći i najsnažniji organski sistem svog tela!. 

Tako su organi za kretanje, a potom srce i krvni sudovi (cirkulacija), sa metabolizmom, kojim se stvara neophodna energija za te i druge aktivnosti, prolongirano, ostatajali van optimalne i dobre funkcionalnosti (uspavani). Da stvar bude gora, i još nepovoljnija, ni standardni lekarski pregledi, pa ni projektovane laboratorijske analize, neće nas pouzdano informisati, pa ni upozoriti,  barem u samom početku, da se nalazimo, u dobro skrivenoj, ali realnoj zoni zdravstvenog rizika. 

Svetska zdravstvena organizacija (WHO) i Međunarodno udruženje za Sportsku medicinu (FIMS) krajem 1995. godine, doneli su zajedničku dekleraciju: FIZIČKA AKTIVNOST ZA ZDRAVLJE, kojom se u formi apela, obraćaju svim vladama sveta, sa pozivom i jasnim preporukama, za akciju, kako da se postojeće, nepovoljno stanje snižene fizičke aktivnosti, koje pogađa više od polovinu stanovništva, što pre, kroz različite akcije i programe, na adekvatan način reši. Hipokinezija se kvalifikuje kao; "fenomen svetskog značaja i najvažniji je faktor lošeg zdravlja, razboljevanja i nepotrebnog umiranja, koji pogađa sve: decu, odrasle i starije",  

U skladu sa tim, WHO i FIMS pozivaju sve vlade na svetu da, neodložno,  organizuju i podrže programe fizičke aktivnost, i kao deo politike, unapređenja javnog zdravlja i socijalne politike, kroz reintegraciju redovne fizičke aktivnosti, u aktivni životni stil, i stvaranje uslova, za redovno i organizovano, bavljenje rekreativnim aktivnostima (deca i mladi). "Dužnost vlada je da obezbede materijalne i socijalne uslove koji će omogućiti da se fizički aktivan životni stil, podržava i sprovodi. Podržavanje fizičke aktivnosti mora da bude deo javne politike, jer su njeni uticaji na zdravlje, veoma značajni i dalekosežni."

U navedenoj Deklaraciji – Apelu, pored opštih preporuka, navode se i primeri pojedinih, konkretizovanih akcija kao: promotivne aktivnosti, edukacija i reedukacija lekara i drugog zdravstvenog osoblja, preduzimanje javnih zdravstvenih kampanja, kroz zdravstvenu službu, i javne medije, podsticanje udruživanja dobrovoljnih organizacija (sportskih, rekreativnih, ekoloških itd.), izrada programa na nacionalnom nivou i sl. 

 Danas gotovo da i nema onih koji će osporiti značaj redovne fizičke aktivnosti za zdravlje. Međutim, ovakav stav, i kod većine lekara, samo je deklarativan (načelan), jer u sistem edukacije, još nisu ugrađena potrebna znanja, kojima bi se obezbedila takva suštinska promena. Veoma nedostaju precizna uputstva (doktrina) za konkretno, praktično, sagledavanje i delovanje, sa zahtevima suštinske profesionalne preciznosti; racionalnosti, bezbednosti, zdravstveno optimalnih i predvidivih efekata. Pri tome, ni mogućnosti objektivnih  praćenja (merenja) pa ni održavanja na nekom željenom nivou (terapijski cilj). 

Zbog toga,  ova oblast, za koju se kumulativno povećava stručni interes, u praksi, ostaje i dalje, van domena adekvatnog profesionalnog,  suštinskog,  preventivnog i terapijskog angažovanja lekara. Da stvar bude još gora,  iz istih razloga, nedostaju, ili su sasvim limitirana, prava edukaciona nastojanja i ubedljive stručne poruke, kojima bi se, individualno, učvršćivao stabilan motiv za nužne promene životnog stila. Nije se, na pravi način, sagledao ni afirmisao zdravstveni benefit i vrednosti, tako formiranog (projektovanog), zdravstveno odgovornog, životnog stila, svakog savremenog, urbanog čoveka. 

Drugim rečima zdravstvena služba, ne samo naša, nije profesionalno, ni organizacijski (metodološki), osposobljena da postavljeni, veoma važan, zdravstveni zadatak, i nalog WHO, na profesionalno adekvatan i društveno odgovoran način primeni i reši. 

Rešenje je jednostavno, dokazano i primenjivo. NUŽNO JE, U PROCENI STANJA ZDRAVLJA, UVESTI NOVI DIJAGNOSTIČKI POKAZATELJ  ( VO2)max., KAO INSTRUMENT REDOVNE METODOLOGIJE RADA U ZDRAVSTVU.

Aerobna sposobnost ( VO2)max.,   predstavlja maksimalnu mogućnost organizma, da primi kiseonik iz spoljne sredine, da ga transportuje do aktivnih mišića, i potom sposobnost mišića, da taj kiseonik iskoriste (utroše), za stvaranje energije, potrebne za izvođenje maksimalnog rada. Zato je aerobna sposobnost, integrisani pokazatelj, funkcionalnih sposobnosti;  respiratornog (disajnog), kardiovaskularnog, mišićnog, ali i metaboličkog sistema, kojim se obezbeđuju potrebni energetski rashodi. Zbog toga je, tako izmeren, maksimalni kapacitet, prihvaćen kao internacionalni standrard, za opštu fizičku sposobnost ( VO2)max.,  odnosno kondiciju.
  
U svim našim istraživanjima, dosledno koristeći ovaj poazatelj, u doziranju i programiranju fizičkih aktivnosti, utvrdili smo njen bitan, zdravstveni značaj i praktičnu vrednost. Dokazali smo da redovna, dozirana i programirana fizička aktivnost, umerenog inteziteta, kojom se povećava kondicija ( VO2)max., uzrokuje, srazmerno tome, prilagođavanje (adaptaciju) metaboličkih promena u organizmu, kojim se efikasnije proizvodi energija. Tako ostvareni metabolički efekti, sinhrono i suštinski, proizvode, razuđeno širok, značajan efekat u smanjenju, svih poznatih činioca zdravstvenog rizika, za nastanak arterioskleroze, ali i dijabetesa. 

Ovako utvrđena, pozitivna, korelaciono zavisna, funkcionalna veza, između fizičkih aktivnosti, kojima uvećavamo aerobnu sposobnost,  i stepena ostvarene metaboličke efikasnosti, ima fiziološki logičnu vezu. Zdravstveni značaj, tako dokazanih i utvrđenih efekata, možemo razumeti, ako ih vrednujemo, sa aspekta  sprečavanja nastanka, ili ublažavanju posledica, već nastalih bolesti. Za razliku od toga, fizičkim aktivnostima kojima ne povećavamo ( VO2)max.,  ostvarujemo samo parcijalne, odnosno efekte, koji su u zdravstvenom smislu,  samo delimično korisni.

Uz navedeno, praktičan značaj primene ( VO2)max., je višestruk i veoma značajan.. Omogućava nam jednostavnu, jeftinu, neinvazivnu, a široko primenjivu, dijagnostiku i kvantifikaciju, novog, nezavisnog, latentnog, a bitnog, globalnog rizika za zdravlje (WHO). Ovim putem, individualno, istovremeno utrvđujemo prisustvo i stepen izraženosti metaboličkog zdravstvenog rizika (IR), kome doprinosi hipokineziju (sedenternost-faktor zdravstvenog rizika). Time se mogu sasvim izbeći; skupi, komplikovani, usko specijalizovani, metabolički dijagnostički testovi i analize. 

Pored toga ( VO2)max., omogućava jasan preventivno terapijski vodič za individualnu primenu fizičkih aktivnosti, zdravstvene namene. U tome obezbeđuje; optimalan, racionalan, bezbedan terapijski izbor, kontrolu dostignutih efekata, i njihovo trajno održavanje, na zdravstveno optimalnom nivou. Zbog svega toga, po prvi put, u istoriji medicinske nauke, fizičku aktivnost  možemo koristiti kao lek. Dakle, sada možemo da otkrivamo (dijagnostikujemo), sve osobe koje su zdravstveno ugrožene, ali i merimo stepen te ugroženosti. Drugačijim dijagnostičkim postupcima to nije moguće utvrditi. Na osnovu toga, odabiramo programe fizičke aktivnosti (indikacije-doziranje) na individualnom planu.  Pouzdano,  stalno pratimo i kontrolišemo  povoljne (terapijske) efekte, do postizanja optimalnog zdravstvenog cilja, koji zatim, u kontinuitetu, održavamo, praktično doživotno.

Našim istraživanjima smo dokazali, taj opseg i zdravstvenu vrednost, metaboličkih  promena, koje se ostvaruju individualno doziranim, programiranim fizičkim aktivnostima,  po ovoj metodologiji rada:  

- Smanjuje osnovni metabolički poremećaj u hipokineziji (insulinsku rezistenciju) i tako doprinosi boljem korišćenju insulina, umanjuje njegovu koncentraciju u krvi: štiti pancreas od iscrpljivanja a krvne sudove od oštećenja (arterioskleroze)
- Poboljšava metabolizam ugljenih hidrata; smanjuje vrednosti šećera u krvi (kod dijabetičara poboljšava stepen metaboličke kontrole)
- Poboljšava metabolizam lipida; smanjuje trigliceride i holesterol a povećava zaštitni (dobri) HDL holesterol.
- Smanjuje koagulabilnost krvi na više načina sprečavajući nastanak ugruška ili tromba (infarkt, šlog)
- Štiti od osteoporoze pojačavajući gustinu kosti i bolje korišćenje kalcijuma.
- Poboljšava uslove u cirkulaciji; smanjuje visinu krvnog pritiska, širi sitne krvne sudove, podstiče stvaranje novih krvnih sudova.
- Poboljšava funkcionalnost i kapacitet mozga; umanjuje demenciju, zaboravnost, parkinsonizam, vrtoglavice, nestabilnost i nesanicu. Deluje antidepresivno, uspostavlja psihičku stabilnost, optimizam i radnu energiju.
- Poboljšava imunitet organizma; umanjuje razboljevanje od malignih i infektivnih bolesti.
- Doprinosi većoj gipkosti zglobova, elastičnosti ligamenata i mišića.
- Ima dosta naučnih podataka da produžava životni vek i doprinosi kvalitetu života.

Saznanja o značajnim, preventivnim i terapijskim zdravstvenim efektima,  dostizanja i ordžavanja prosečnog nivoa fizičke sposobnosti, smatraju se epohalnim dostignućima medicine, i ubrajaju se u najznačajnija u ovom veku. Jer od njihove primene, u praksi, mogu se očekivati mnogo veći povoljni pomaci, u globalnom unapređenju zdravlja stanovništva, nego od primene, bilo kojeg do sada otkrivenog leka, ili preventivnog sredstva.

Ilustrativni primer za to, nalazimo u stavovima nekih istaknutih američkih eksperata, iz ove oblasti, koji smatraju, da ni jedan do sada korišćen pronalazak u medicini, neće imati, globalno na čovečanstvo, tolikog zdravstvenog značaja, kao saznanje da se održavanjem, umerenog nivoa fizičke sposobnosti,  može odlučujuće uticati na dobro stanje zdravlja, i prevenciju bolesti. Takođe ističu i značajne materijalne uštede, koje proističu iz tog saznanja, jer smatraju da svakih 10 dinara datih u preventivnu, više vrede nego kasnije uloženih 100 dinara za lečenje.

Hodanje je dostupno svakom čoveku, on je za njega projektovan i stvoren. Svest o tome poslednjih godina je dobila izuzetan značaj. Postala je trend koji je zahvatio Ameriku, a preneo se i na Evropu. Ovaj vid akrivnosti je definisan kao, nova životna filozofija, stil, koji menja loše navike. Saznanje da se na ovaj način može sačuvati zdravlje, i produžiti životni vek, dostiglo je visok nivo, svuda u svetu, posle upozorenja svetskih eksperata, da će se pešačenjem, najlakše i najbrže izboriti sa stresom. 

Trend pešačenja je u Americi dobio i naziv «filvoking», koji označava spoj dobrog osećanja, i svakodnevne sportske aktivnosti, koja doprinosi da mišići masimalno funkcionišu. Francuksi sručnjak David l. Breton  u knjizi «Svet na nogama» ističe da se hodanjem postiže najbolja duševna ravnoteža, ostvaruje kontakt sa sopstvenim umom i dobija podsticaj i snažna volja za životom. Ukoliko se deca naviknu na fizičku aktivnost, neće imati problema sa kondicijom, i to će postati njihova životna navika. Šetnja u prirodnom ambijentu je mnogo ugodnija i korisnija. Zbog toga pokret pešaka u svetu postaje sve brojniji i popularniji kao «životna filozofija»
„Hodaj brže da bi živeo duže“

Sve je to krasno ali i ne sasvim novo. Poznati antički filozof SOKRAT: ostao je veran telesnom vežbanju, do svoji poslednjih dana; «Sramota je kad ostariš pre vremena, iz lenjosti ili nepromišljenosti. Čovekovo je da sebe upozna, u punoj snazi i lepoti, koje njegovo telo može da dosegne. Ali, ni lepota, ni snaga, nikad ne dolaze same od sebe. Savez volje i tela će ih stvoriti.»

Sada kad sve ovo znate da li vam se čini neumesnim ili preteranim naslov ovog teksta. Najlepše je to što smo mi, lekari i istraživači iz Srbije, prvi našli ključ, da se to zaista, na pravi i naučni način, ostvari i uvede u medicinsku praksu. Time se realizuje ovaj viševekovni san: jednostavno, jeftino, primenjivo, bezbedno, optimalno i pod  medicinskom kontrolom. Jedina uslovnost u svemu tome je, postojanje dobre volje ili dovoljne doze zdravog razuma. 

Najtužnije je to, što sve to znamo, a ništa nismo uradili, zadnjih petnaestak godina, da sve ovo postane svakodnevna praksa, jer bi time već bili, na čelu zdravstveno odgovornih nacija, a ne na začelju, gde se sada, nažalost, nalazimo. 
                                                  


           Prof. dr Radosav Dragojević, endokrinolog


Podelite sa prijateljima